Različiti svjetovi postoje istovremeno, paralelno, mimosmjerno, tek se ponekad okrznu, ponekad dotaknu. Čuđenje ili pak nepripadanje su neki od tih trenutaka kad podignemo glavu iz uspavanosti vlastitog sebičnog postojanja da bi sudjelovali u životu kao razmjeni i promjeni i sebe i drugih, kako bi iz postojanja ušli u postajanje. Arhitektura i umjetnost su dvije prilično različite discipline, ali ih spaja, kao i svu nadahnutu ljudsku djelatnost, želja za aktivnim stvaranjem koje djeluje i mijenja svoju okolinu. Za Josepha Beuysa zagonetka umjetnosti je podrazumijevala zagonetku evolucijskog procesa oblikovanja koja se uvijek iznova ponavlja, od nežive tvari do složenih organizama, od samoorganizacije prirode do ljudskog djelovanja. Po njegovom mišljenju umjetničko stvaranje počiva na analogiji s načelom života kao protokom i organizacijom energije. Arhitektura je sasvim logično svediva na tu istu definiciju.

Smiljan Radic, koji pripada mladoj generaciji čileanskih arhitekata poput Alejandra Aravene i Mathiasa Klotza koji su postigli globalnu arhitektonsku pozornost, po svom senzibilitetu vrlo je blizak tom beuysovskom duhu. Radicevi projekti su često istovremeno sjajno dizajnirani i predstavljaju "nađene objekte", istovremeno izrastaju iz konteksta i predstavljaju nešto novo i neočekivano. Ali su prije svega uvijek duboko humani i etični, smišljeni da svojom jednostavnošću i jasnoćom kreiraju bolji svijet. I to je ono što ga najizravnije povezuje s Beuysom...